Propast rimske uprave i civilizacije na području današnje Velike Britanije u burnom razdoblju kraja staroga i početka srednjeg vijeka zauvijek je promijenila demografsku strukturu najvećega europskog otoka i odredila daljnji tijek njegove povijesti. Dok je predrimsko starosjedilačko keltsko stanovništvo potisnuto u teže dostupna područja Irske, Škotske i Walesa, novodoseljeni su anglosaski stanovnici na prostoru današnje Engleske osnovali vlastite države, među kojima se s vremenom profiliralo sedam kraljevstava (Goldstein i Grgin 2008, 215). Unatoč pokušajima njihova ujedinjenja pod žezlom moćnoga mercijskog vladara Offe (757. – 796.) u 8. stoljeću, tek su normanska osvajanja, koja su Britansko otočje snažnije zahvatila otprilike od 839. godine, potaknula ostvarenje tog cilja (Pirenne 2005, 164). Naime, nasilni su prepadi pljačkaša, poznatijih u ovim krajevima kao Vikinzi, ali i usporedna naseljavanja Danaca na istočnoj obali, naposljetku neuništenim ostavili jedino Kraljevstvo Wessex, smješteno na jugozapadnom dijelu otoka. Zahvaljujući ustrajnosti vladara ove države, prvenstveno kraljeva Alfreda Velikog (871. – 899.) i Ethelstana Sjajnog (924. – 939.), krajem 9. i u prvoj polovici 10. stoljeća, doći će do njezinog širenja te će ona naposljetku prerasti u Englesko Kraljevstvo i takva dočekati normansko osvajanje 1066. godine (Brooke 1987, 267).
Budući da je geografski bilo odijeljeno od ostatka europskoga kontinenta, tada pod dominacijom najmoćnije europske sile, Svetoga Rimskog Carstva, dok su stari rimski utjecaji najvećim dijelom uništeni tijekom germanske provale, Englesko je Kraljevstvo doživjelo zaseban društveno-politički razvoj (Brooke 1987, 267; Pirenne 2005, 164). Kombiniranjem vojne sile i procesa kristijanizacije, zahvaljujući kojem je stekao i crkvenu potporu, kralj Edgar I. Miroljubivi (959. – 975.), daljnji nasljednik gorespomenutih vladara, za svojeg je kraljevanja uspješno uspostavio vlast nad engleskim i danskim stanovništvom svoga kraljevstva. U tome se od znatne koristi pokazala odluka o jednakom tretiranju obiju skupina podanika, bez vođenja računa o njihovom različitom porijeklu (Brooke 1987, 269 – 270). Pored takvog uspješno provedenog integracijskog procesa u samoj Engleskoj, s namjerom stvaranja potencijalnog saveznika u očekivanim budućim sukobima s vikinškim pljačkašima, nastojao je Edgar I. osigurati i lojalnost škotskih vladara te stabilizaciju granice svog kraljevstva prema škotskom području. U tu je svrhu 973. godine u Chesteru održano poznato zasjedanje na kojem su velški i škotski vladari položili prisegu vjernosti engleskom kralju. Događaji koji su kasnije uslijedili, kao i skora Edgarova smrt, ipak su pokazali da se na takva obećanja nije moglo osloniti (Brooke 1987, 268).
Engleski su kraljevi zemljom vladali uz pomoć Crkve i kraljevskih službenika, odnosno plemića na lokalnoj razini. Kao što je već rečeno, poticanje kristijanizacije poganskih Germana i Danaca, osiguralo je vladaru potporu katoličke hijerarhije, koja je ubrzo stekla savjetodavnu ulogu. Najistaknutija crkvena ličnost u ovom je periodu bio canterburyjski nadbiskup Dunstan (909. – 988.), kasnije proglašen katoličkim svecem. U njegovo su vrijeme održavani koncili na kojima je okupljeno plemstvo i visoko svećenstvo nastojalo donijeti prve reformske zakone, kako bi došlo do unutarnjeg uređenja proširene države (Goldstein i Grgin 2008, 215). Potrebno je pritom naglasiti kako kraljev utjecaj, iako je za ono vrijeme njegova vladavina bila prilično centralizirana u usporedbi s kopnenim europskim državama, nije bio jednako jak u svim dijelovima zemlje, već se njegova vlast najefikasnijom pokazala u njezinom jugoistočnom dijelu (Brooke 1987, 271). Na tom su se području razvijali gradovi okruženi bedemima unutar kojih je došlo do širenja tržnica i kovnica novca, kao i povećane gradnje crkava (Brooke 1987, 150). Svemu je tome pripomagala crkvena struktura razvijenija u tom kraju, pri čemu su najznačajniju ulogu odigrali benediktinski redovnici čiji samostanski život u tom razdoblju doživljava ponovo buđenje (Brooke 1987, 272). Zajedničkim djelovanjem kralja i njegovih već spomenutih savjetodavnih tijela, Englesko je Kraljevstvo podijeljeno na grofovije (shire, kasnije county), koje su dodatno podijeljene na manje jedinice – kotareve (hundred). Kao protuteža lokalnim plemićima, nad ovim su područjima, u ulozi kraljevskih službenika i nadzornika provedbe kraljevih odredbi i poštivanja zakona, postavljeni šerifi (Goldstein i Grgin 2008, 216). Ipak, unatoč početcima provedbe centralizacije sudstva i pojave teorije o dobroj vladavini kralja kao jamca mira i pravde, izražene u plaćanju određene globe kralju u slučaju počinjenja nedjela kažnjivog zakonom, takav se nadzor ipak nije pokazao pretjerano učinkovitim, čineći time jednu od glavnih slabosti anglosaskog kraljevstva (Duby 2007, 125). Jedan od glavnih razloga tome ležao je u činjenici da je vrhovni nadzor nad provedbom sudskih odluka bio povjeren skupštini witana, koju su činili najviši svjetovni i duhovni predstavnici onodobnog društva, koje se počesto smatralo previše važnim osobama da bi ih se zamaralo takvim administrativnim poslovima. Pored toga, uslijed potpunog nestanka rimskog sustava villa, onemogućen je razvoj zemljišnih veleposjeda kao na europskom kontinentu, što je utjecalo na nemogućnost sastavljanja feudalne vojske. Umjesto toga, na kraljev su se poziv okupljali slobodni seljaci, naoružani stoga oružjem loše kvalitete i bez potrebnog znanja da njime efikasno rukuju (Goldstein i Grgin 2008, 217 – 218).
Ove su slabosti, kao i maloljetnost Edgarovih neposrednih nasljednika Edvarda Mučenika (975. – 978.) i Ethelreda II. Nespremnog (978. – 1016.), iskoristili Danci koji su uskoro nakon Edgarove smrti, predvođeni poznatim vladarima Olafom Tryggvasonom (995. – 1000.) i Sveinom (986. – 1014.), obnovili upade na englesko područje. Ne mogavši navesti velikaše na organiziranje obrane, slabi je kralj Ethelred II. s nadmoćnijim neprijateljem dogovorio plaćanje danka u srebrnjacima (Brooke 1987, 273). U tu je svrhu za čitavo englesko područje raspisan poseban porez, nazvan Danegeld, postavši time prvi opći porez u engleskoj povijesti (Goldstein i Grgin 2008, 218). Ipak, ni takav postupak nije uspio odvratiti osvajače od nasilnog pokušaja osvajanja zemlje te su stoga 1016. godine u borbama protiv Danaca poginuli i kralj Ethelred II. i njegov nasljednik Edmund II. Željeznoboki (1016.). Potom je na englesko prijestolje stupio Sveinov nasljednik, danski Viking Knut (1018. – 1035.), koji je time, budući da je istovremeno već vladao i Danskom, Norveškom i dijelovima Švedske, postao najmoćniji vladar sjeverne Europe (Brooke 1987, 273). No, unatoč svom stranom porijeklu, Knut je upravo Englesku učinio središtem svojega vladarskog područja te je imenovao Anglosase na mnoga važna mjesta u kraljevskoj upravi. Naime, na područjima kojima je vladao, Knut je proračunato koristio dvostruki princip. Dok je u skandinavskim krajevima, gdje je takvo postupanje još uvijek bilo uobičajeno, u provedbi svoje vlasti koristio otvorenu silu, u društveno se razvijenijoj Engleskoj prilagodio zatečenim tradicijama. No, unatoč njegovoj moći za života, nakon Knutove je smrti 1035. godine u podložnim mu zemljama nastupio kaos (Brooke 1987, 273 – 274).
Takvo je stanje iskorišteno u Engleskoj, gdje je na prijestolje, u liku najmlađega Ethelredova sina Edvarda Ispovjednika (1042. – 1066.), vraćena anglosaska dinastija. Ipak, unatoč povratku domaćih vladara, među anglosaskim je podanicima uskoro ponovo došlo do nezadovoljstva kraljem. Naime, budući da je odrastao u Normandiji, Edvard je bio pod povećanim normanskim utjecajem te je na važna mjesta u kraljevstvu postavljao upravo Normane, odbivši time od sebe domaće stanovništvo (Goldstein i Grgin 2008, 218). Pored toga, nakon Knutove vladavine i kaosa koji je uslijedio za kratkotrajnog vladanja njegovih nasljednika, nedostajalo je potrebnih institucija pomoću kojih bi se efikasno upravljalo prostranim kraljevstvom. Stoga je u tom razdoblju došlo do jačanja lokalnih velikaša i pojave nasljeđivanja državnih službi, u čemu se ogledao početak procesa feudalizacije Engleske (Goldstein i Grgin 2008, 218 – 219). Tome su pripomogla i hodočašća istaknutih engleskih vjernika u Rim. Putujući preko francuskog područja, dolazili su u doticaj s ondašnjim idejama o tri društvena staleža – oratores, bellatores i laboratores – koje su potom prenosili natrag u svoju domovinu (Duby 2007, 120 – 122). Među ojačanim se velikašima istakao Godvin (1020. – 1053.) koji je uskoro postao dovoljno jak da prisili kralja na ženidbu njegovom kćerju (Goldstein i Grgin 2008, 219). U međuvremenu je Edvard, budući da nije imao nasljednika, obećao svoje prijestolje normanskom vojvodi Vilimu (1035; 1066. – 1087.). No, našavši se na samrtnoj postelji nekoliko godina kasnije, a izložen pritisku zbog otpora engleskog plemstva stranom kandidatu, Edvard je obećao prijestolje i Godvinovom sinu Haroldu (1066.). Ipak, unatoč početnoj potpori velikaša domaćem kandidatu, nakon Edvardove je smrti ipak došlo do njihovog otpora i ovom pretendentu na prijestolje, budući da nije bila riječ o potomku kraljevske dinastije. Dodatno komplicirajući ionako kompleksnu situaciju, kao potencijalni se treći kandidat za prijestolje javio i Norvežanin Harald Hardrada (1046. – 1066.) (Pirenne 2005, 165).
U međuvremenu je Vilim, potaknut Haroldovom uzurpacijom prijestolja, nastojao internacionalizirati pitanje nasljedstva Engleskog Kraljevstva te je pred papom optužio svog suparnika za krivokletstvo. Time je stekao papinski blagoslov za svoj pohod te je otpočeo s okupljanjem vojske u Normandiji i gradnjom brodova za prelazak La Manchea u povoljnom trenutku (Goldstein i Grgin 2008, 220). Našavši se u nepovoljnoj situaciji, Harold je s okupljenom vojskom, kojoj se pridružio samo dio velikaša, porazio Haralda Hardradu kod Stamford Bridgea 1066. godine. Međutim, potom je nastupio problem zadržavanja seljaka-vojnika u vojnim formacijama, budući da se Vilim, za čije se pripreme za invaziju u Engleskoj već mjesecima znalo, još nije pojavljivao, dok su žetveni radovi u poljima počinjali. Stoga je, u trenutku konačnoga Vilimova iskrcavanja na englesku obalu kod Hastingsa 13. listopada, Harold bio prisiljen suočiti se s brojčano nadmoćnijim neprijateljem te je, nakon višesatne borbe, naposljetku doživio poraz (Goldstein i Grgin 2008, 222; Pirenne 2005, 166).
Bitkom kod Hastingsa i naknadnim dolaskom normanske dinastije na englesko prijestolje završilo je važno poglavlje engleske povijesti, započeto ujedinjenjem područja sedam bivših anglosaskih kraljevstava u jedinstveno Englesko Kraljevstvo dva stoljeća ranije. U tom su periodu, unatoč izostanku ostataka rimske civilizacije, koji su se u ostatku Europe pokazali veoma utjecajnima na srednjovjekovni razvoj, uspostavljeni temelji društveno-političke organizacije ranosrednjovjekovnog engleskog društva. Suradnjom crkvenih i svjetovnih vlasti anglosaski i normanski su podanici uspješno pokršteni te u većoj ili manjoj mjeri uklopljeni u novostvoreno jedinstveno kraljevstvo, a država je podijeljena na manje teritorijalno-upravne jedinice nad čijim su uspješnim funkcioniranjem nadzor, barem nominalno, trebali vršiti kraljevski službenici. Također, ovo je razdoblje na svom kraju doživjelo javljanje početaka feudalizacije, čime se englesko područje razvojem ponovo počelo približavati europskom kontinentu, što je naposljetku dovelo do zamjene vladara otočkog podrijetla normanskim vojvodom i početkom novog razdoblja zapadnoeuropske povijesti (Pirenne 2005, 166).
BIBLIOGRAFIJA:
Brooke, Christopher. 1987. Europe in the Central Middle Ages 962 – 1154. London: Longman.
Duby, Georges. 2007. Tri reda ili imaginarij feudalizma. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Goldstein, Ivo. Borislav Grgin. 2008. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi Liber.
Pirenne, Henri. 2005. Povijest Europe – od seobe naroda do XVI. stoljeća. Split: Marjan tisak.
IZVORI KORIŠTENIH FOTOGRAFIJA:
Britannica. 2017. „Heptarchy.“ Last modified December 28, 2017. https://www.britannica.com/topic/Heptarchy.
Wikimedia Commons. 2011. „The Bayeux Tapestry – Initial Scene.” Last modified July 24, 2011. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Unidentified_artists_-_The_Bayeux_Tapestry_-_Initial_scene_-_WGA24159.jpg#filehistory.
Wikipedia. 2009. „New Minster Charter 966.“ Last modified April 27, 2009. https://fr.m.wikipedia.org/wiki/Fichier:New_Minster_Charter_966_detail.jpg.
Wikipedia. 2014. “The entire Bayeux Tapestry.“ Last modified May 16, 2014. https://en.wikipedia.org/wiki/Bayeux_Tapestry#/media/File:Tapisserie_de_Bayeux_31109.jpg.
Wikipedia. 2018. „Knut der Große.“ Last modified April 10, 2018. https://en.wikipedia.org/wiki/Cnut_the_Great#/media/File:Knut_der_Gro%C3%9Fe_cropped.jpg.
Autor:
Recenzenti:
- Dominik Pešut, voditelj projekta, voditelj recenzijskog tima;
- Mihaela Marić, članica recenzijskog tima;
- Ivan Grkeš, član recenzijskog tima.
- dr. sc. Hrvoje Gračanin, stručni recenzent.
Ovaj esej objavljen je u Anno Domini Enciklopediji, dijelu međunarodnog projekta Anno Domini, na gromovnik.hr – mrežnoj stranici Udruge “Gromovnik”.
