Hugo Capet i postanak Francuske: 10. – 12. stoljeće

Francusku u ovom razdoblju zahvaćaju razni problemi koji su utjecali na daljnji razvoj i uspon zemlje. Krajnji dio zapadne Europe kroz  9. i 10. stoljeće nekoliko je puta bio na udaru velikih valova migracija euroazijskih naroda: od muslimanskih valova s juga koji polako putuju prema južnim dijelovima Francuske, Vikinga iz skandinavskih zemalja koji postepeno zauzimaju Normandiju, područje na sjeveru zemlje, te val mađarskih provala koje su u nekoliko navrata pogodile Burgundiju i Akvitaniju s katastrofalnim posljedicama. Česti razbojnički upadi i pustošenja koja su često smirivana plaćanjem ucjena ili ustupanjem određenog prostora zemlje. Osim vanjskih čimbenika, zemlju pogađaju i unutarnje razmirice zbog borbe za vlast. U razdoblju kraja 10. i početka 11. stoljeća dolazi do sukoba između francuskih velikaša i kraljeva. Još jedan faktor koji je utjecao na razvoj Francuske bilo je širenje i oblikovanje feudalnog sustava. Francuska je, posebno sjeverni dijelovi zemlje, postala feudalnom zemljom puno prije ostalih europskih država, a poveznica između zemlje i vojne službe bila je puno čvršća nego drugdje. Ovakav oblik feudalizma s kraja 10. te početka 11. stoljeća, kasnije postaje uzor ostalim zapadnim, srednjim, potom i istočnim zemljama (Brooke 1987, 252; Carpentier 1999, 74; Bloch 2001, 63; 68-69; Goldstein-Grgin 2008, 207-208).

Političku nestabilnost i nesigurnost Francuska duguje konstantnim sukobima oko prijestolja između Karolinga i Robertovaca. Karolinzi, predstavnici stare dinastije još od vremena Karla Velikog, poput Karla III. Bezazlenog (898-923), sukobljavali su se s dosta jačim  predstavnicima dinastije Robertovaca, nasljednika Roberta I (922-923) koji su uživali veliki ugled. Robertovci su vladali jedno kraće vrijeme, dok ponovno 936. Karolinzi nisu preuzeli prijestolje s Lujem IV. Prekomorskim (936-954). Oni ostaju sve do dolaska nove dinastije krajem 10. stoljeća. Svaka od ovih dviju obitelji imala je svoje strukture i grupe koje su ih podržavale te vlastite načine dolaska na vlast iako ju niti jedna dinastija nije uspjela trajnije zadržati (Goldstein-Grgin 2008, 208).

Karolinzi, čija je vlast bila svedena na područje Laona u Reimsu,uživali su naklonost krupnog plemstva bez čije pomoći ništa ne bi bilo moguće. Ipak, Karolinzi nisu imali realnu moć osim ako ih krupno plemstvo ne bi odabralo i prihvatilo za ratne vođe. Od zadnjih desetljeća 9. stoljeća do 987. izmjenjuje se velik broj karolinških vladara: Karlo III Bezazleni, zatim Luj IV. Prekomorski, Lotar te Luj V (986-987) no nijedan se nije uspio duže vremena održati na vlasti.  Jedna od mana karolinške dinastije, bila je prevelika privrženost tradiciji koja se prenosila i zadržavala u obitelji zbog čega se nisu mogli nositi s novim situacijama niti se prilagoditi. Pokušavali su ustrajnošću i energičnosti zadržati vlast i kraljevstvo na okupu, stoga su ponajprije naglasak stavljali na vladanje kompletnim područjem, umjesto da su se usredotočavali na jednu regiju te vlast gradili postepeno. Također im je manjkalo vazalne privrženosti jer su se umjesto fokusa na izgradnji vazalne hijerarhije, stalno pokušavali dogovoriti s krupnim plemstvom (Carpentier 1999, 76; Goldstein-Grgin 2008, 208, 492).

Dok se moć Karolinga smanjivala, Robertovci su već tada glasili kao pobjednici nad Normanima, markizi Neustrije, zatim vojvode Franačke te su držali najveći dio grofovija Seine i Loire, opatiju Saint-Martin u Toursu i opatiju Saint-Denis. Sinovi Roberta Silnog postaju kraljevima, ponajprije Eudus (888-893), koji brani Pariz od Normana, te Robert I. čiji je sin Hugo Veliki tada najmoćniji čovjek u zemlji, ali prijestolje ipak prepušta Karolinzima. Unatoč tome što Robertovci nisu bili puno bogatiji od Karolinga, imali su veću podršku i utjecaj na sjeveru Francuske. Smatrali su da bi sjedinjene vojvodstva Burgundije i Akvitanije s Francuskim vojvodstvom (nekoć nazivana Neustrija) omogućilo Robertovcima vlast nad čitavim kraljevstvom. Ali francuske vojvode ustvari nikada nisu egzercirali iskonsku moć nad širim područjem osim njihovih vlastitih zemlja, a kako bi dobili vojnu pomoć morali su često i te teritorije prepuštati vlastitim vikontima; tako su Robertovci plodne zemlje između Seine i Loire prepustili svojim vazalima nauštrb vlastite grofovije  (Carpentier 1999, 76; Bloch 2001, 380; Goldstein-Grgin 2008, 208).

Susjedne zemlje su također pratile zbivanja u Francuskoj, a carevi Svetog Rimskog Carstva imali su posebne koristi od slabe vlasti i razjedinjene francuske države. U dinastičkim prepirkama, ona strana koja u tom trenu nije bila na vlasti otišla bi tražiti pomoć svetorimskih careva. Otonu I. i Otonu II. je to odgovaralo pa su uvijek pokušavali postići da niti jedna od obitelji nije previše jaka i da ne stekne preveliku prednost i premoć u zemlji (Goldstein-Grgin 2008, 208).

Slabljenje kraljeva bila je i posljedica jačanja i brzog širenja feudalizma u Francuskoj zbog čega nisu mogli pridobiti prevelik broj vazala na svoju stranu. S vremenom su izgubili i sudsku i vojnu vlast koja je prešla u ruke krupnog plemstva. Zbog svih ovih čimbenika, kraljevska se vlast u Francuskoj postupno raspadala.

Dinastija Kapetovića (Capet) je od svojeg dolaska i uspona krajem 10. stoljeća polako izgradila put centralizaciji države koja se nastavila i kroz 13. stoljeće. Ipak, u trenutku kada rodonačelnik dinastije Hugo Capet (987-996) dolazi na prijestolje (Slika 1.), situacija je bila daleko drugačija te je bilo potrebno uložiti puno truda u organizaciju države (Slika 2.). Podrijetlom je bio Robertovac, iz obitelji močnih vojvoda Ile-de-Francea, plodnog kraja oko današnjeg Pariza te saveznik krupnog plemstva. Smatrao se predstavnikom feudalizma, a ne monarhije ali je njegova obitelj stekla reputaciji boreći se ne samo protiv posljednjih Karolinga već i Normanskih invazija. Odabirom Huga Capeta vidljivo je da plemstvo i visoki kler nisu planirali na prijestolje postaviti jakog vladara, a pogotovo ne rodonačelnika nove dinastije, već su kao i dotad željeli oslabiti kraljevsku vlast. Nakon smrti posljednjeg Karolinga, Luja V. Lijenog (986-987)  koji nije ostavio nasljednike, kruna je trebala preći u ruke njegovog rođaka vojvode Lotaringije, Ludovika V. Ta opcija nije odgovarala plemstvu jer je s njima bio u nesuglasicama te saveznik cara Svetog Rimskog Carstva Otona III. Stoga je plemstvo na skupštini u Senlisu, 40 km od Pariza, razgovaralo i pokušavalo odabrati pravog nasljednika uz pomoć nadbiskupa Reimsa. Hugo je bio odabran bez puno prijepora (Brook 1987, 257-259; Goldstein-Grgin 2008, 208).

Smatra se da je dinastija Kapetanovića svoje ime (Capet) dobila po tome što je cappa bila znak opata Saint-Martin od Toursa, položaj kojeg su rani kraljevi te dinastije držali. Hugo nije puno toga napravio unutar svog devetogodišnjeg vladanja, osim što je uspješno čuvao prijestolje od Karolinga. Također, teritorij koji je sporazumom u Verdunu 843. definiran kao Francia Occidentalis, u vrijeme njegove vladavine, na temeljima snažnog Ile-de-Francea, sve češće se naziva Francuskom.  Njegovi nasljednici Robert II. Pobožni (996-1031) i Henrik I. (1031-1060) također su učinili jako malo kako bi ojačali svoj vlastiti, kraljevski autoritet. Robertov jedini uspjeh bio je osvajanje Burgundije koju je ubrzo ponovno izgubio, a oštetio si je ugled zbog spora s papom oko svog drugog braka jer mu je žena bila u prebliskom srodstvu. Henrik I. je nastavio slijediti karolinški način vladavine uz oslanjanje na tradiciju te je možda bio i najslabiji vladar svoje dinastije. Nije se uspio nametnuti kao moćan kralj već je vladao poput pokrajinskog vojvode. I kroničarski spisi tadašnjih povjesničara uglavnom o Henriku I. šute, što isto govori o njegovom nedjelovanju. Osim toga njegova vladavina koincidira s usponom Vilima Osvajača koji će pokoriti Englesku. Dinastija Kapetovića uspjela je održati dobar odnos s Crkvom te su si omogućili nasljednike loze, jer je svakog vladara naslijedio njegov sin što je spriječilo sukobe, zbog čega je njihova vladavina trajala skoro 300 godina. Filip I. (1060-1108) naslijedio je svoga oca Henrika te je započeo osnaživati položaj monarha u zemlji. U prvih nekoliko godina u njegovo je ime vladao regent jer je dolaskom na prijestolje 1060. godine imao svega 8 godina. I dalje je radio grešku pokušaja vladanja nad cijelim kraljevstvom odnosno prevelikim teritorijem. No,uspjelo mu proširiti vlastiti matični posjed koji se protezao od Pariza do Orléansa, oko 130 km, i koji je bio od velike strateške važnosti. U posljednjim godinama vladavine suprostavljalo mu se sitno plemstvo, ali je uspio osvojiti područja Gâtinais, Vexin i Bourges. S obzirom da je uspio povećati svoj posjed te u njemu osnažiti vladarski autoritet, mogao se nositi s krupnim plemstvom zbog čega se njegova vladavina može smatrati prekretnicom u povijesti njegove dinastije (Brooke 1987, 257-259; Goubert 1991 2; Carpentier 1999, 78-79; Bradbury 2007, 97-98; Goldstein-Grgin 2008, 209-210).

Francuska je ipak, u 11. stoljeću ponajprije bila zemlja feudalnih vladara, a ne kraljeva. (Slika 3.) Golema zemlja koju su velikim dijelom činile šume i niz slabo povezanih urbanih naselja, razvijala se na starim linijama komunikacije, uz ceste i uz vodene putove. Oko 1000. godine pravi vladari Francuske su vitezovi. Bili su to veliki zemljovlasnici koji su spadali u elitu preko potomstva s karolinškim plemstvom, vojvodama, grofova i markiza ili jednostavno zato što su mogli nametnuti svoju moć i držali važne teritorije. Sami feudalci su se međusobno razlikovali po bogatstvu i snazi. Vojvodstva Akvitanije, Bretanje i Burgundije bila su djelomično slabija, a Akvitanija pogotovo zbog svoje površine kojom je jednoj osobi bilo nemoguće vladati posebno radi borbenih i neposlušnih vazala unutar samog vojvodstva. Sličnu sudbinu imala je i Burgundija. Bretanja je s druge strane imala drugačijih problema, nju je od ostatka zemlje dijelio jezik i keltska pobožnost, a u geografskom je smislu bila dosta izolirana (Goubert 1991, 3-7; Goldstein-Grgin 2008, 209-210).

Neki su feudalni vladari uspjeli upravljati svojim posjedima unatoč tome što nisu organizirali složeniji administrativni sustav. Takve države bile su Grofovije Anjou (grof je stvorio malen, ali kompaktan posjed u dolini rijeke Loire), Blois i Champagne koje su bile većinom slabije te Vojvodstvo Toulouse. (Goldstein-Grgin 2008, 210).

Samo je mali broj feudalaca uspio stvoriti institucije i pravne običaje u svojim državama, poput vladara Flandrije i Normandije. Ovi su vladari uspjeli zadržati određene ovlasti čak i pri prijenosu vlasti s vladara na vladara. Takve ovlasti bile su: pravo sudovanja na cijelom području, visoki prihod od poreza i trgovačkih pristojbi te vojne službe. Pokazatelj toga jest činjenica da je Normandija imala najbolju vojsku u Europi toga vremena. Bitno je naglasiti kako su u ovim zemljama i klerici i laici bili obvezni služiti vojvodi te je on na svaku pobunu mogao reagirati vojno. Stoga i ne čudi kako je normandijski vojvoda imao potpunu kontrolu nad Crkvom na svom posjedu (Brooke 1987, 255; Goldstein-Grgin 2008, 211).

Početkom 12. stoljeća, francuski je kralj i dalje imao ograničenu moć, dok je stvarnu moć imao unutar matičnog  posjeda od Pariza do Orléansa  preko svojih velikaša na svojim vlastitim posjedima. Filipa I. nasljeđuje Luj VI. Debeli (1108-1137) koji je kraljevsku vlast u stvarnosti obnašao od početka 1100. godine jer mu je otac praktički prepustio vladavinu, dok kasnije, nakon očeve smrti, postaje samostalnim vladarom. Njegova vladavina ostala je zapamćena kao brutalna jer je prolazio cijelim svojim područjem te kažnjavao najnasilnije i najneposlušnije vazale čime je uspio učvrstiti vlast. Iako je imao velike planove da iskoristi unutarnje trzavice u Engleskoj,  u samom ratovanju nije bio vrlo uspješan. Rat s engleskim kraljem Henrikom I. oko Normandije nije dobro prošao jer je ona i dalje ostala povezana s Engleskom, a iz ruku mu je 1113. izmaklo Vojvodstvo Bretanja. Uprava je bila jedno od područja u kojima je Luj VI. bio uspješniji. Lokalne moćnike lomio je desetljećima, pritom se ne oslanjajući toliko na svoje vazale koliko na snagu lokalnih vojnih postrojbi. Borbom za javni red, mir i poredak je uspio podignuti zemlju na razinu boljih feudalnih država i pacificirati unutarnji otpor. Sve to mu je donijelo veću podršku Crkve, građanstva i sitnog plemstva. No najveće postignuće Luja VI. bilo je što je dogovorio ženidbu svojeg sina s kćerkom i jedinom nasljednicom jednog od svojih najmoćnijih vazala, vojvodom od Akvitanije. Kralj ubrzo umire te ga nasljeđuje sin Luj VII. Mladi (1137-1180)  i njegova žena, Eleonora Akvitanska (Goubert 1991, 17; Carpentier 1999, 79-81; Goldstein-Grgin 2008, 288- 291).

Prilično nezreli i nevješti Luj VII. (Slika 4.) bio je uglavnom pod utjecajem svoje sposobne i obrazovane žene Eleonore (Slika 5.) te se često sukobljavao s velikašima i Crkvom kako bi ojačao centralnu vlast. Eleonora, za razliku od svojeg supruga, nije bila toliko sklona Crkvi te je preko njega nastojala imati veći utjecaj na crkvene poslove i naročito imenovanja biskupa. Luj VII. je za vrijeme svoje vladavine imao dva problema. Prvi se ticao uključivanja u Drugi križarski rat za vrijeme kojeg se našao u bračnim problemima. Pobožni kralj dugo vremena mislio je samo na križarski pohod koji se pokazao krajnje neuspješnim, dok je državu ostavio u rukama svojih bliskih savjetnika jer je suprugu vodio sa sobom. Brzo su se počele širiti glasine o njenoj bračnoj nevjeri, a da bi stvari bile gore pričalo se da je bila u vezi sa Saracenskim robom. Drugi problem se također ticao braka s Eleonorom te pitanja nasljeđivanja akvitanskog posjeda. Dok je kralj ratovao u Antiohiji, u Francuskoj je vladao regent Sugar, opat samostana Saint Denis. Opat je marljivo pazio i kontrolirao financije i nerede u državi te se borio za očuvanje kraljevog braka. Međutim  on ubrzo umire (1151.) te su bračne svađe postajale sve jače, očito zbog novog skandala po kojem je Eleonora za vrijeme posjeta engleskog kralja Henrika II. Plantageneta francuskom dvoru muža prevarila s dotičnim kraljem. K tome Eleonora kralju nije dala nasljednika, već dvije kćeri. Stoga se Luj VII. ubrzo odlučio uz pomoć nekolicine lojalnih biskupa anulirati brak unatoč tome što je bio konzumiran te se zaratio s Henrikom II. oko akvitanskog posjeda. Eleonora se u međuvremenu preudala za moćnog Henrika II. koji je kao francuski vazal imao kontrolu nad brojnim teritorijima od Anjoua do Normandije te 1154. postao i engleski kralj. Stoga se Luj VII. odlučio izbjeći direktnu konfrontaciju i nastojao putem glasina i zakulisnih igara oslabiti položaj Henrika II. i Eleonore. (Goubert 1991, 17-19; Carpentier 1999, 79-81; Goldstein-Grgin 2008, 288- 291).

Ostatak 12. stoljeća Plantageneti su opasno nastavili prijetiti moći dinastije Kapetovića na čitavom francuskom području, dok su francuski kraljevi bili u mogućnosti pokretati samo obrambene poteze. Ipak Luj VII. svoju je moć jasnije pokazivao kroz savez francuske krune s Crkvom, nakon što je pružio papi Aleksandru III. utočište tijekom sukoba sa svetorimskim carem Fridrikom I. Barbarossom. Osim Crkve i samostana, gradovi su sve češće tražili pomoć od pobožnog vladara u vidu povelja o pravima i povlasticama. Jačanju vlasti i monarhije pridonijelo je i širenje renesanse, koja se najsnažnije manifestirala upravo u Francuskoj. Na taj način je kralj uspio svoju vlast proširiti i zahvatiti krajeve koji do tada nisu bili pod jačom kontrolom krune, kao što je područje Rhône i uz granicu Languedoca. Mudri kralj na taj način Francusku uvodi u najveći period dinastije Kapetanovića – 13. stoljeće (Slika 6.). Nasljednici Luja VII. nastavili su postupno centralizaciju države (Goubert 1991, 19; Carpentier 1999, 79-81; Goldstein-Grgin 2008, 288- 291).

Bibliografija:

Bloch, Marc. 2001. Feudalno društvo. Zagreb: Golden Marketing.

Bradbury, Jim. 2007. The Capetians: Kings of France 987-1328. London, New York: Hambledon Continuum.

Brooke, Christopher. 1987. Europe in the Central Middle Ages: 962 – 1154. London, New York: Longman.

Carpentier, Jean, François Lebrun. 1999. Povijest Francuske. Zagreb: Barbat.

Goldstein, Ivo, Borislav Grgin. 2008. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi Liber.

Goubert, Pierre. 1991. The Course of French History. London, New York: Routledge.

---

Autorica:

• Mihaela Marić

Recenzenti:

• Dominik Pešut, voditelj projekta, voditelj recenzijskog tima;
• Lucian Borić, član recenzijskog tima;
• Ivan Grkeš, član recenzijskog tima.

---

Ovaj esej objavljen je u Anno Domini Enciklopediji, dijelu međunarodnog projekta Anno Domini, na gromovnik.hr – mrežnoj stranici Udruge “Gromovnik”.